Jednom davno, u budućnosti, Kristijan nije znao o čemu pisati pa je napisao ovu glupost koja nema smisla u početku ovog sastava. To se događa onim ljudima koji ne znaju kako započeti sastav, a to sam naravno ja. Zato sam izabrao ovu temu jer ne znam o čemu pisati. U toj temi pisat ću što god mi padne na pamet jer nitko mi to ne brani. Na kraju svega… sada sam opet zaboravio što sam htio napisati.

Sve se više zbunjujem jer ono što sam dosad napisao i dalje nema nikakvog smisla i sada opet razmišljam kakva li će ocjena biti iz ovog sastava. No na kraju svega… Opet sam započeo rečenicu isto kao i prije. To je sigurno zato što me Matija, koji sjedi pokraj mene, neprestano živcira i upravo sada šara po drugoj stranici moje bilježnice. Neprestano me zbunjuje dok se ja ovdje trudim napisati sastav za peticu, a sad se još i smije. Lako je njemu, jedva čekam vidjeti koju će on ocjenu dobiti. Anto, koji sjedi iza mene, upravo je prekrižio pola stranice na kojoj je pisao svoj sastav. Njemu pak, nije lako. Ivan s druge strane učionice viče kako je njemu tema lagana i kako će dobiti peticu. Jedva čekam vidjeti kako će reagirati kad dobije tu svoju „peticu“. Ono što sad pišem stvarno se događa u razredu i ništa ne izmišljam, zato mi je lako pisati. Ipak, mislim da bi bilo dosta priče o događajima iz moga razreda. Još uvijek pokušavam smisliti o čemu pisati.

Ja stvarno i uistinu ne znam o čemu pisati, ali samo malo, sad kad gledam sve ovo, mislim da je to prilično puno rečenica. Pravo čudo! To je sigurno dovoljno rečenica za peticu, ali samo kad bi imale nekakvog smisla… Nemaju baš nikakvog smisla, kao što sam mislio, sigurno zato što ne znam o čemu pisati.

Kristijan Rosandić, 8.b