Prošle školske godine zbog pandemije koronavirusa prvi puta smo se susreli s nastavom na daljinu. Neki su se učenici izvrsno snalazili, neki slabije, a bilo je i onih koji gotovo pa i nisu htjeli sudjelovati u nastavi.
Dosta učenika je bilo lijeno i nisu htjeli uopće imati posla sa školom. Nisu se ustajali na vrijeme i bili su nedisciplinirani. Shvatili su nastavu na daljinu kao odmor. Neki su i pokušali i bili motivirani na početku, ali su se izgubili u organizaciji. Kome se dalo ulaziti u pet različitih Yammer grupa dnevno, provjeravati svaku OneNote bilježnicu iz različitih predmeta? Bilo se teško organizirati jer su nastavnici slali zadatke u različito vrijeme. Nismo dobili nikakav raspored ili upute o tome kada će netko nešto poslati pa smo morali stalno provjeravati ima li novih obavijesti. Neki bi se učenici ustali rano ujutro i čekali dva sata. Ne bi provjeravali kasnije je li što stiglo. Nastavnike je škola na daljinu također iznenadila i morali su se brzo osposobiti za drukčiji oblik nastave. Nakon nekog vremena se sve ustalilo i mogli smo zaključiti kada koji nastavnik šalje zadatke i tako znati što i kada treba riješiti.
Neki učenici su radili samo one predmete koje vole, a ostale ignorirali smišljajući razne izgovore: ne radi mi internet, potrošeni su nam mobilni podatci, kod bake sam, a ona nema internet, računalo dijelim s braćom/sestrama pa ne mogu na vrijeme odraditi zadatak, fotoaparat snima samo mutne fotografije…
Kako takav tip učenika nije radio na vrijeme ili čak uopće kad su došle na red usmene i pisane provjere, opet im je netko drugi bio kriv što ništa ne znaju. Žalili bi se kako im nastavnici nisu dobro objasnili gradivo ili im ne daju dovoljno vremena za pisane provjere…
Nije nam bilo lako. Nastava na daljinu zahtijeva puno samostalnog rada. Ako ti nešto nije jasno, nastavnici ti vjerojatno neće odmah odgovoriti kao u učionici. Često roditelji nisu mogli pomoći jer ne znaju, ali i zato što su i oni imali svoje obveze. Neki nisu imali dobre uvjete za rad – svoju sobu bez ometanja brata/sestre, brz internet… Ipak, nastavnici su bili popustljiviji, suosjećajni i tko god se trudio, mogao je ostvariti dobre rezultate.
Kako potaknuti neaktivne učenike da svoje vrijeme provode na internetu učeći, a ne igrajući videoigrice? Bilješkama o neradu i negativnim ocjenama? Možda. Čini mi se da njih jedino može potaknuti radna atmosfera u učionici dok su okruženi učenicima koji su odgovorni i znaju da su u školi prvo zbog svoje budućnosti, a onda i zabave, druženja…
Nastava na daljinu bi se mogla vratiti čim dođe hladnije vrijeme i vjerojatno hoće. Tu smo da učimo iz vlastitih grešaka. Sada nam neće biti prvi put.
Anđelina Ćosić, 8.b