Seul, glavni i najveći grad Južne Koreje, spoj je ultramodernog grada i izuzetno zanimljive, stare korejske kulture. Nekima je više, a nekima manje poznat. Kao osoba koja je zaluđena glazbom i izvođačima iz Seula, postepeno sam se sve više zaljubljivala u samu državu, ali i u sami Seul. Imala sam neopisivo veliku želju upoznati taj grad, kako bi se reklo, licem u lice. Imala sam potrebu otići u mjesto koje je u mnogočemu drukčije od moga, ali i u mjesto u kojemu me nitko neće osuđivati na temelju onoga što me usrećuje.
Putovala sam busom do Varšave, a zatim avionom iz Varšave u Seul. Točnije, avionom sam sletjela na aerodrom Incheon, a od njega sam se vozila oko tridesetak kilometara do Seula. Put je prošao zanimljivo. Cijelim sam putem gledala kroz prozor uživajući u neobičnim oblacima i beskrajnom plavilu koje je nebo tad nosilo. Do hotela sam se vozila gradskim prijevozom te sam primijetila da su ulice Seula, koji ima oko deset milijuna stanovnika, besprijekorno čiste. Kada sam krenula u obilazak i stvarno upoznavanje te otkrivanje tog meni čarobnog mjesta, od tog silnog uzbuđenja, nervoze i neobičnih leptirića u trbuhu osjetila sam da mi obrazi gore, da su rumeniji od onih u Djeda Božićnjaka. Taj mi je osjećaj već više manje bio poznat, ali je u toj situaciji moj ogroman osmijeh učinio moje već rumene, velike obraze još upečatljivijima. Dok sam pokušavala smiriti svoje srce i obuzdati svoje osjećaje, prišli su mi godinu, dvije stariji blizanci Jisoo i Jin te mi ponudili da mi pokažu i ispričaju nešto o svom gradu. Time sam bila iznenađena, no baš i ne toliko. Korejci su općenito poznati po svojoj ljubaznosti i dobroti, ali i svom ponosu.
Taj je narod jako ponosan na svoju industriju, državu, izume… Pogotovo na automobile Hyundai i Kia, ali i Samsung i LG uređaje. Prolazeći ulicama, jasno se mogla vidjeti korejska marljivost, upornost i težnja prema boljem. Imala sam priliku vidjeti razne mladiće i djevojke skupa, no ne u smislu ljubavi, već prijateljstva. To je ono što me posebno dojmilo. To je ono na čiju ću se pomisao odmah razveseliti, ono što ću baš svima uvijek prepričavati. Često sam tijekom sljedećih dana nailazila i na takozvane plesače ulice. To su mlađe generacije koje na ulicama plešu na poznate pjesme. Većinu nisam uspjela vidjeti od gužve, ali moram priznati da zaista plešu nevjerojatno. Ono što mi se skroz sviđa kod njih je to što, radeći ono što vole, zabavljaju ostale.
Kad smo već kod pjesama, ta je zemlja globalno poznata po svojoj glazbi: K-popu. To je ono što većina Korejaca sluša, ali dobar dio sluša i pjesme engleskih i američkih izvođača. Seul je grad u kojem svi ti K-pop izvođači i rade. Na gotovo svakom uglu su posteri određenih zvijezda, njihov merch, kafići… Također, ono što me potpuno razveselilo i oduševilo je to što su dvije članice K-pop grupe Red Velvet prošle godine posjetile Hrvatsku, i to za snimanje jedne od najpoznatijih korejskih emisija. Južna je Koreja, također poznata i po K-dramama. Blizanci su mi ispričali da je Seul grad koji je živ u svako doba. Naime, kod njih je uvijek bar nekoliko osoba budno. Ljudi se po noći šetaju, restorani rade, mirišu štandovi s hranom… Zar to nije odlično? Ljudi u Seulu koji imaju problema sa spavanjem, ali su i uvijek gladni, poput mene, baš imaju sreće! U Seulu se nalaze i brojne trgovine s kozmetikom, kremama za kožu, njegu i ljepotu, ogromni trgovački centri… Ne smijem izostaviti i činjenicu da je Južna Koreja država sa zaista predivnim i zanimljivim stilom odijevanja. Posjetila sam četvrt poznatu po sveučilištima – Hongdae, ali i Gangnam – četvrt u kojoj žive bogati ljudi ili takozvane elite. O tome govori i globalno poznati K-pop hit Gangnam Style.
Bila sam i u najljepšem parku koji sam ikad vidjela. U zraku se osjetio nježni miris cvijeta višnje. Saznala sam i da, kad se dijete kod njih rodi, smatra se starim godinu dana. Zato te Korejci neće pitati koliko imaš godina, već u kojem si znaku rođen. Ti se znakovi određuju po godini. Primjer, ja sam rođena u godini psa. Korejci imaju i malu tradiciju – pred dijete se stave olovka, novac i hrana. Ako dijete prvo odabere olovku, bit će pametno. Imaju i festivale hrane, a alkohol im je jeftiniji od vode… U pozadini svih tih pričica, čula sam dječicu kako se igraju, trčkaraju, a njihovi ih roditelji uokolo love ili se pak smiju njihovoj nevinosti i brzom odrastanju. Slušati te glasiće, osmijehe i tek naučeni jezik te djece, bilo je puno ljepše nego bilo koja melodija, bilo koji melem za uši. To je ono što mi je zaista ucrtalo najiskreniji osmijeh na lice. Stanovnici tog grada, ali i Koreje općenito, vrlo su okrenuti prirodi i zdravom životu. Teško je da ćete naići na pretilu osobu. Dosta se ljudi bavi svakakvim aktivnostima, a njihova se kuhinja najviše sastoji od riže, rezanaca, povrća i mesa. Hrana se jede štapićima, ali Korejci uvijek nude i žlice, vilice te noževe. Mislim da je to stvarno jako prekrasno jer tim činom ne samo da olakšavaju svim turistima jesti, već i pokazuju poštovanje prema nama i našim zemljama. Ono što mi je posebno zanimljivo je to što mnogo starijih restorana održavaju stare običaje te ljudi na podu jedu u sjedećem položaju. No nikad im nije hladno zbog razloga što su u pod uključene grijalice. Jedna od glavnih slastica koju možete probati u Seulu su rižini kolači, mochi (oblik sladoleda), voće sa sladoledom i svakakvim preljevima… Korejska tradicionalna jela koja sam probala bili su: kimchi, bibimbap, ramen i tteokbokki. Moram priznati da su obroci bili pomalo ljuti, ali i svakako nešto zaista ukusno i jedinstveno. A i moram se pohvaliti da sam probala slavnu Bobu, tj. Bubble tea.
Za sam kraj želim spomenuti tri mjesta koja imaju i najdublje atome moje duše – Namsan (vrh s parkom, tornjem i stazama za planinarenje), Bukchon Hanok Village (povijesno naselje staro više od šesto godina) i Gyeongbokgung palača (povijesna palača s obilascima i muzejom). Bez obzira što sam posjetila stranu državu, iz nje sam zasigurno izašla prepuna neobičnih i novih informacija, s novim zakon prijateljima, prekrasnim uspomenama, ali prije svega toga sretna. Iz Seula sam izašla sretna. S osmjehom većim od onog od uha do uha, s dušom ispunjenom. Pitam se samo, otkud tom gradu tolika moć? Zašto me toliko oduševio, ja ne znam. No zasigurno znam da već planiram putovanja u druge dragulje Južne Koreje. A tko zna, možda i opet u taj dragocjen grad koji od milja zovem – moja pilula sreće, moj Seul.
Lucija Krijan, 8.b