Nekad san, danas je već mogućnost – u školu samo s prijenosnim računalom koji bi zamijenio udžbenike, radne bilježnice, bilježnice, pernicu…

     Dvadeset prvo stoljeće je zasigurno doba digitalizacije. U svim područjima sve se više koriste računala, tableti, mobiteli i slični uređaji. Nedavni događaji uzrokovani pandemijom još su više ubrzali razvoj i širenje tehnologije u svim djelatnostima, pa čak i u školstvu. Je li to dobro ili ipak nije? Mišljenja su različita.

     Kako sve ima svoje prednosti i nedostatke, tako je i u ovom slučaju. Nema više knjiga, sve je u računalu? Zamišljam se kako idem u školu s tabletom pod rukom. Ne zvuči loše. Nema više tereta na leđima koji kao magarac vučem od kuće u školu, pa ponovno iz škole kući. Sviđa mi se i pomisao da ne možeš zaboraviti neku knjigu, bilježnicu, pribor – sve je uvijek tu.

Kada dođeš kući, malo odmoriš, uz tablet ili mobitel, gledajući nešto ili dopisujući se s prijateljima. Nakon nekog vremena vrijeme je za pisanje zadaće. Opet računalo i gledanje u ekran. E, sad… Već mi se nekako čini previše tog ekrana za moje oči, a lektiru još nisam počeo čitati. Još malo blejanja u ekran, a pogledao bih navečer i najnovije vijesti omiljenog sportskog youtubera. Naravno, opet gledanje u ekran. Bolne oči i zakržljali prsti sve je što mi sada pada na pamet. Ako pokušam to i zanemariti, pomislim na učenje pred ispit. Sjetim se prevrtanja stranica i kako sve knjige i bilježnice raširim po radnom stolu. Zapisivanje bilježaka, podvlačenje, označavanje, rješavanje zadataka i zadataka kako bih uvježbao… E, to je učenje! Kako je to moguće skrolanjem gore-dolje po ekranu?! To ne mogu zamisliti. Dogodilo se meni jedno ljeto da tijekom cijelih ljetnih praznika nisam ništa pisao. Doslovno nisam olovku uzeo u ruke. Kada je počela školska godina, uzeo sam olovku kako bih  napisao raspored sati. Još pamtim taj čudan osjećaj u ruci. Nakon samo dva mjeseca. Što bi se dogodilo našim rukama da knjiga više nema, da samo tipkamo?! To već zabrinjava. A oči? To da i ne spominjem. Možda je ipak bolje biti magarac koji vuče teret svaki dan, ali ima zdrave oči i sposobne prste.

     Kao i svako dijete dvadeset prvog stoljeća oduševljen sam razvojem tehnologije i koristim je svakodnevno. Bez obzira na to smatram da smo već i sada time previše zasićeni te da su knjiga i pisana riječ na papiru nešto što nam se ne treba oduzeti ma koliko daleko tehnologija napreduje. Sve u čemu se pretjeruje, šteti nam. Tako je i u ovom slučaju i zato niječno odgovaram na pitanje iz naslova.

Vito Dujić, 7.a