Razgovor s učiteljicama u mirovini

Tijekom prošle školske godine u mirovinu su otišle učiteljica Đurđa Filipović te nastavnice Mirna Pajnić, Elizabeta Rugle, Marijana Vuksanović i Marija Prša. Nastavnicu Mirnu zatekli smo u rodnom Umagu, a iako ostale i dalje žive u Brodu, tek nam je nastavnica Marijana mogla doći na dogovoreni razgovor u školu. Tako je djelić našega članka nastao uživo, a ostatak putem dopisivanja e-mailom.  S učiteljicom Đurđom zbog bolesti nismo mogli razgovarati. Želimo joj brz oporavak.

 

Je li vam dosadno bez nas učenika?

Marijana: Ne, nije mi dosadno. Popunim si vrijeme nečim drugim. Drukčije sam si organizirala dan.

Elizabeta: Nije mi nimalo dosadno, ali rado i često mislim na vas. Bilo je puno radosti s vama. Nisam još ni svjesna da je to sad zauvijek stanje, nego neko dugačko ferije. Još se ufuravam.

Marija: Moram priznati da mi nedostajete. Lijepo mi je bilo družiti se s vama, dijeliti s vama i radosne i tužne trenutke.

Kako ste provele prve mjesece mirovine?

Marijana: Bili su to ljetni praznici, a onda sam se samo nastavila i dalje odmarati.

Elizabeta: Ma, sve mi je sad lijepo. Imala sam sreću raditi u našoj školi s divnim ljudima, mojim kolegicama i kolegama, svim dragim ljudima u školi. Bilo je lijepo  s vama. Ujutro gledamo pospana lica, a u drugoj smjeni zajapurena od igre ili žurbe, pa zaboravljene papuče, mape, zadaće, problemi izgubljenih novih tenisica, jakni, mobitela. Ozbiljne tuče su bile nemili prizori ili pak ruganja vršnjacima.

Marija: Teško se bilo priviknuti na to da sam u mirovini. Nisam se pravo ni doživljavala kao umirovljenica. Sve mi je bilo gotovo isto kao i dok sam radila. No kako mjeseci prolaze, sve se više navikavaš na to i shvaćaš da je jednom morao doći i taj dan.

Imate li sada neki hobi za koji, dok ste radili, niste imali vremena?

Marija: Nekog posebnog hobija nemam. Volim cvijeće i uživam u njemu.

Marijana: Posjećujem prijatelje, čitam knjige koje nisu stručne literature, nemam obvezu gledanja na sat i nigdje ne žurim. Više ne moram praviti ručak navečer jer ujutro ne stignem, kao što je bio slučaj kada sam radila. Puno više vremena provodim s pčelama koje ja i muž držimo. Očekujem proljeće, pa ću tada više vremena provoditi u prirodi. Ponekad odem na plivanje, što nisam mogla dok sam radila. Posjećujem djecu preko tjedna, ne samo vikendom. Volim otići na internet kako bih pročitala novosti u svijetu, a volim prolistati i putopise. Pratim tehnološka dostignuća i uspoređujem ih s onima koje sam ja koristila za vrijeme svog staža.

Čega se rado sjećate, a čega ne? 

Elizabeta: Sada se svega rado sjećam. Bilo je puno generacija, zgoda i nezgoda, a posebice na školskim putovanjima i izletima. Svakako se rado sjećam uspjeha mojih Engleza na županijskim natjecanjima. Veliku radost osjećam pri susretima s našim bivšim učenicima koji su otišli u život u čijim životnim mozaicima stoje i komadići koje smo uspješno ugradili mi – njihovi učitelji. Ponosim se mnogima. Ne zaboravite da sam i ja puno učila od vas. To je veliko blago.

Marija: Rado se sjećam sretnih dana provedenih s učenicima i radnim kolegicama na izletima i školskim ekskurzijama. Uvijek je bilo zabavno, veselo i poučno iskustvo.

Marijana: Na posao sam uvijek išla radosno jer sam radila na području koje sam voljela. Znalo je biti i nepodopština. Svaki učenik je biser za sebe, a tako ga treba i promatrati. Nekada je bilo teško spustiti se u vaš svijet. Pogotovo kada sam u istom danu imala sate sa šestim i osmim razredom. Svaka nepravda među učenicima mi je smetala, i uvijek sam ih pokušavala pomiriti, razgovarati s njima kako bismo uočili da nisu u pravu. No, nisam uvijek uspjela.

Je li vam ikada bilo žao što ste uložili desetljeća svog života u rad s djecom?

Marijana: Ne, nije. Bilo je trenutaka kada učenici nisu shvaćali da moraju učiti, i znali su me na neki svoj način povrijediti jer su mislili da ja ne osjećam ništa prema njima. Znala sam da je to bilo njihovo vrijeme odrastanja, i uvijek sam pokušala razumjeti. Mislim da je problem bila velika razlika u generacijama, jer svatko doživljava svijet na svoj način.

Elizabeta: Ne, nikada nisam požalila što sam učitelj. Rado sam išla na posao. Kući sam nosila vaše probleme, pogotovo razredničke, i rješavala ih radeći svoje privatne poslove. Moja djeca me i danas podsjećaju kako sam govorila “Moj Davorin”, “Moja Nera” ili Ivan, Marko…

Marija: Nikad nisam požalila što sam izabrala ovaj poziv. Oduvijek sam voljela djecu i znala sam da je to lijep i častan poziv. Drago mi je i danas sresti svoje bivše učenike koji su uspjeli u životu i postali časni i ugledni ljudi. To te ispunjava srećom jer znaš da si i ti dijelom zaslužan za taj uspjeh.

Ispričajte nam neku školsku anegdotu koju ćete pamtiti još godinama.

Elizabeta: Evo jednog trenutka… Zadnji sat u mojoj učiteljskoj karijeri, kad su svi učenici izašli iz učionice, prilazi učenik i kaže: Teacher, may I hug you? I will miss you.

Marija: U dugogodišnjem radnom vijeku bilo je dosta zgoda i anegdota kojih se više i ne sjećaš. Jednom prilikom na satu hrvatskoga jezika obrađivali smo jedan zanimljiv tekst. Kao i obično nekolicina učenika je aktivno sudjelovala u razgovoru, a drugi su pasivno slušali. Na postavljeno pitanje javila se jedna učenica. Svi smo očekivali odgovor, a ona umjesto odgovora kaže: Nastavnice, imate jako lijepe sandale. Naravno, nastao je smijeh u razredu.

Marijana: Bilo je toga. U tehničkom se koriste razni nazivi za alate i izrazi, i te izraze doživljavamo na različite načine. U jednome osmome razredu pričali smo o vodičima, i u jednom trenutku sam rekla kako su dva vodiča međusobno povezana, da su u vezi. Učenici su me čudno pogledali, i vidjela sam da se par njih i nasmijalo i tada sam shvatila da je njih to podsjetilo na nešto drugo. Tada sam se ispravila, i rekla da se dva vodiča moraju povezati i da taj spoj mora biti čvrst kako bi moglo doći do prijenosa struje. Vjerujem da je bilo još takvih.

Što biste savjetovali učenicima koji žele krenuti stopama nastavnika?

Marijana: Prije svega moraju pratiti dostignuća, stalno se moraju usavršavati. Moraju razmišljati o tome da rade s živim bićima, s djecom. Moraju nadići svoje osjećaje jer mu se netko sviđa, simpatičan je, ili što ga je pozdravio ili nije pozdravio. Mora na sve učenike gledati jednako. Ako razmišlja tako, u razredu može postići dobru atmosferu. Ako se učenike promatra kao cjelinu, može se uspjeti u svome pozivu.

Marija: Prije svega poruka svima vama mladima je da budete svoji. Slijedite i slušajte svoje srce, ustrajte na životnom putu kako biste ostvarili svoje želje i snove, ali poslušajte ponekad i savjet odraslih, bilo roditelja ili svojih učitelja. Onima koji žele krenuti stopama nastavnika savjetujem da budu odani svom pozivu, da svoj posao rade pošteno i s puno ljubavi, da budu pravedni i uporni. Lijepom riječju i dobronamjernim savjetima osvajaju se dječja srca.

Elizabeta:  Lijepo je biti učiteljem. Ako imate želju za to, ostvarite ju. Budite TEACHER. Nije lako, ali je lijepo. Budite časni ljudi što god bili, dragi moji.

Iva Andrić i Ines Šimunović, 7.b