Dok je sjedila u klupama naše škole, Renata Kokanović nije mogla ni sanjati da će jednog dana živjeti u Africi. Prije 13 godina se odselila u daleki Zanzibar, u Afriku. Njezina mi je priča o Zanzibaru zvučala jako zanimljivo, pa sam vam je odlučila ispričati.

Kulturni šok u Africi

Renata je diplomirala na Fakultetu za hotelski i turistički menadžment u Opatiji jer je jako voljela putovati. Njezina šefica u Poreču poznavala je vlasnika hotela u Zanzibaru, gospodina Raguža, koji se odselio u Afriku prije 40-ak godina, i ona joj je predložila da ode raditi u Zanzibar na par mjeseci. U Zanzibar je otišla u listopadu 2003. godine i do danas živi i radi u hotelu Breezes Beach Club kao voditeljica turističke agencije. U Zanzibaru je upoznala i svoga supruga Jacoba koji je iz Kenije. S njim ima dvoje djece: Patricka i Thomasa.

U početku, kada je prvi puta došla u Zanzibar, Renata je doživjela kulturni šok. Nije se mogla priviknuti na način na koji ljudi žive, na jako jednostavne kuće, djecu koja trče bosa u poderanoj odjeći, a opet su neopisivo sretna bez obzira što nemaju većinu toga što je za naše pojmove dio svakodnevnice (televizor, struju, vodu). Veliki nedostatak u Zanzibaru je zdravstvo koje je jako zaostalo u kvaliteti usluge, bilo da se radi o stručnosti, bilo o opremi koja je daleko od hrvatskog standarda. Školstvo je isto tako ispod prosječnog hrvatskog standarda. Bolja mogućnost obrazovanja se pruža u privatnim školama koje su jako skupe, što je za mene velika negativnost s obzirom da je školstvo u Hrvatskoj još uvijek besplatno. Ovdje ljudi nemaju mnogo. Djeca ne idu u školu s mobitelima i najnovijim tehnološkim uređajima, nemaju odjeću s potpisom, još uvijek se slobodno igraju i unatoč tome imaju osmijeh od uha do uha, priča Renata. Kada je u pitanju posao, ljudi u Zanzibaru su dosta usporeniji i probleme prihvaćaju s jednom dozom opuštenosti tako da za njih stres skoro pa i ne postoji (što nama strancima u izvršavanju posla i pružanja usluge gostima donosi dosta stresa). Lokalni ljudi su neopisivo ljubazni i srdačni prema strancima. Zanzibar je mješavina različitih rasa, vjera, kulturnih i tradicionalnih korijena, ali niti u jednom trenutku se nisam osjećala neugodno kao stranac.

O otoku, klimi, jeziku

Zanzibar je mali otok koji pripada Tanzaniji. Poznat je kao otok začina i jedno vrijeme je bio najpoznatiji kao najveći proizvođač klinčića u svijetu. Još uvijek je dosta nerazvijen i glavna ekonomska aktivnost na otoku je turizam, koji je privukao dosta stranaca koji rade u turizmu. Baš kao i našu Renatu. Lokalno stanovništvo uglavnom se bavi ribolovom i aktivnostima vezanim uz turizam. Zanzibar je poznat po dugim bijelim pješčanim plazama i tirkiznom Indijskom oceanu te je veoma popularna destinacija za medeni mjesec, ljubitelje ronjenja ili samo za par dana odmora i relaksacije nakon uzbudljivog safarija. Na otoku postoji samo jedan veći grad, Stone Town, a ostalo su uglavnom sela uz obalu koja unatoč ubrzanom razvoju turizma nažalost još uvijek nemaju struju, niti vodu, adekvatnu i kvalitetnu zdravstvenu uslugu i školstvo što je već gore istaknuto. Klima je tropska, što znači, sunce , sunce i opet sunce 350 dana u godini. U ostalih 15 dana zna pasti kiša, a to bude tijekom kišne sezone koja počinje u travnju. Na pitanje nedostaje li joj snijeg, Renata je odgovorila: Definitivno. Snijeg ima svoje čari kada se sve zabijeli i kad škripi pod nogama. Pogotovo se u vrijeme blagdana nisam navikla biti bez snijega. Još uvijek mi je čudan Božić na plus 30! Lokalno stanovništvo govori swahili, no zbog posla se dosta upotrebljava engleski jezik. Iz swahilija je možda najpoznatija fraza hakuna matata poznata iz animiranoga filma Kralj lavova. To znači nema problema što je na neki način i moto života lokalnih ljudi.

Swahili kuhinja

Tradicionalna swahili kuhinja ima dosta ribe i škampa. Od mesa se uglavnom jede govedina, ali je drukčija od naše. Veliki utjecaj je izvršila indijska kuhinja, stoga se koristi puno začina: kari, kumin, klinčići, cimet, papar, kurkuma, đumbir. Tradicionalno jelo je ugali – kaša od bijeloga kukuruznoga brašna. Slično je našoj palenti. Jede se sa špinatom i mesnim jelima, pogotovo kozetinom. Tu je zatim chapati, nešto kao tortilja. Samosa je još jedno tradicionalno jelo. To je trokutasto lisnato tijesto punjeno mljevenim mesom ili povrćem prženo na ulju.

Tropsko voće je neizostavni dio swahili jelovnika. Banane (puno su manje od onih u našim trgovinama), papaja, marakuja, lubenica, mango, ananas, kokos – sve se to voće koristi u swahili kuhinji. Sok mladog kokosa je poznat kao madafu i jako je zdravo osvježavajuće piće. Zanimljivost je da postoje zelene banane, tzv. matoke koje se pripremaju s kokosovim mlijekom i poslužuju kao slano jelo. Kokosovo mlijeko se uglavnom koristi za pripremu slanih jela, a kod nas se kokos koristi za kolače.

Zahvaljujući napretku tehnologije, naša sugovornica komunicira i održava veze s ljudima u Hrvatskoj. Kaže kako se osjeća kao kod kuće kad otvori Facebook. Redovito sluša hrvatske radijske stanice preko interneta. Ipak, vrijeme čini svoje. I sama kaže: U Hrvatskoj se osjećam malo više kao stranac nego u Zanzibaru. Možda bi bilo najbliže reći da se sad osjećam kao građanka svijeta. Znam odakle dolazim, a opet trenutno pripadam ­­­­­­­­­­­­­­onako… svugdje pomalo.

Sara Lujić, 7.b

Fotografije: Renata Kokanović