Bilo jednom, a opet ne tako davno, u jednom gradu… Vukovaru. Kažu mi stariji, Vukovar je srce Hrvatske. Kažu mi svašta o tom gradu i sve što kažu nije lijepo, u svakoj toj priči osjećam tugu, bol, patnju, ali i veliki ponos. Grad je to na istočnom rubu moje Hrvatske, grad koji je prije 20-ak godina branio moje djetinjstvo i moj miran san. Vukovar… rat… teški rat i teška sudbina ljudi toga grada. Ne mogu puno pisati o njemu jer ga ne poznajem dovoljno, ali zato dovoljno dobro znam da se trebam zahvaljivati njemu i Bogu što to nisam proživjela i što sam kasnije rođena. Ja sam ga upoznala u ovo sadašnje vrijeme i znam da kroz njega protječu rijeka Vuka po kojoj je grad dobio ime i najveća rijeka u Hrvatskoj – Dunav koji odlazi daleko u Crno more pa u Sredozemno more i s čijim tokom se, nadam se, odnesene sve te slike nekadašnjeg ratnog Vukovara kojemu ja danas želim da mu sunce sja svaki dan. Želim mu da kroz ulice odjekuju igra i smijeh djece, želim mu puno škola i vrtića. Vidjela sam obnovljene kuće, lijepe kuće s uređenim dvorištem, kafiće i diskoteke, automobile na ulicama, autobuse na kolodvorima i veliki poznati vodotoranj za kojeg iskreno ne znam čemu je trebao služiti, ali mi je drago što ga taj grad ima jer ga moj nema. Vidjela sam rosu na travi, golubove u parku te čula šuštanje jesenjeg lišća, trgovine i tople pekare. I bila sam zadovoljna. Želim ga pamtiti takvog kakvog sam ga upoznala. Lijepi gradić u mojoj Hrvatskoj.

Alka Tomičić, 8.a