Nakon dužeg vremena konačno objavljujemo i drugi dio – razgovor s odgajateljicom Dejanom Gajić-Kovačević i djecom koja borave u  Kući sretnih ciglica.

Kada smo došli u Kuću, njihova odgajateljica  nam je kazala: U Kući sretnih ciglica su tri grupe poludnevnog boravka i tu se nalaze djeca od prvog osnovne pa sve do srednje škole. Srednjoškolci su također smješteni kao zasebna grupa u naselju Hebrangu, u prostoru veličine osamdesetak kvadrata. Zadnjih godina došlo je do transformacija domova u Hrvatskoj te smo se mi opredijelili kao centar za pružanje usluga u zajednici. Sada se radi na tome da se djecu ne izdvaja iz obitelji te zato postoji poludnevni boravak za pomoć djeci u obiteljima. Ovako otprilike izgleda naš dan – kada su djeca druga smjena, mi dolazimo po njih njihovim kućama te ih dovozimo ovdje, doručkujemo te pogledamo što se taj dan treba učiti. Slobodno vrijeme provodimo ili u dnevnom boravku gdje imamo TV i računala ili vani na dvorištu. Nažalost, naše dvorište je malo, no barem ga, zahvaljujući RTL-u, imamo. Također u slobodno vrijeme idemo na bazene, u kino, a jednom tjedno nam je omogućen odlazak u sportsku dvoranu. Uza sve to organiziramo i domska natjecanja na razini Slavonije te onda one najbolje, ali i one koji su se iskazali u školi dobrim ocjenama i uzornim ponašanjem vodimo na cjelodnevni izlet. U Kući sretnih ciglica imamo i 2 stana za djecu koja ovdje žive. Sva djeca koja su na cjelodnevnom boravku sada su već srednja škola, a s nama su odmalena te smo jako povezani. Preko ljeta idemo na more, i to nam je najljepši dio godine. Naravno trudi se da se djeca koja budu ovdje nakon nekog vremena ipak vrate svojim roditeljima ako se stvore uvjeti te da im se pruži osjećaj doma i topline koji mi, bez obzira koliko se trudili, teško uspijemo stvoriti. Ipak nakon nekog vremena djeca moraju otići od nas, no ponekad se javljaju i onda dobijemo povratne informacije o tome gdje su, što rade i drugo. Put im je bio težak na početku života, no njihove životne priče na kraju često budu pozitivne. Na Hebrangu se nalazi vaša bivša učenica koja je sada izvrsna sportašica, a čak je išla i na svjetsko prvenstvo. Stvaramo i naš časopis Bubamaru.

U obilasku kuće pridružio nam se i odgajatelj Saša Sertić, a onda smo izašli van na dvorište i nastavili druženje opuštenijim tonom. Zadatak nam je bio napraviti intervju i mi smo mislili da će to i biti intervju, no kada smo sjeli s našim vršnjacima za stol, teme su same dolazile, a izdvojit ću samo najvažnije jer neke ipak nisu za javnost.

Saznali smo da među njima ima budućih trgovaca, slastičara, frizera, a neki od njih rekli su da su  nažalost još zaglavili u osnovnoj. Neki od njih rekli su nam kako im matematika nije jača strana, a većina nas se mogla u tome poistovjetiti. Obzirom da ih je dio išao u našu školu,  komentara i priča o nastavnicima nije nedostajalo. Također smo razgovarali o tome svađaju li se međusobno na što su oni rekli da se, baš kao braća i sestre znaju posvađati, no da to nikada ne traje dugo. Rekli su nam kako u Kući sretnih ciglica imaju sve što im je potrebno, ali im džeparac dosta mali. Baš kao pravi tinejdžeri izlaze u grad, a koliko mogu ostati, ovisi naravno o njihovoj dobi. Rekli su nam da nisu fanovi izlaženja te prokomentirali kako im se ne sviđa ponašanje i oblačenje djevojaka u gradu. Saznali smo da svake godine idu na ljetovanje u Supetar, a prijašnjih godina oni koji su zaslužili i bili dobri išli su i dva puta. Većina ih ima braću i sestre, roditelje viđaju preko praznika te im ponekad dođu u posjet. Što se tiče društva u njihovoj školi, rekli su nam da oni znaju imati puno predrasuda o životu u domu, i to samo zbog ne informiranosti. Misli se da je dom odmah popravni dom i da su oni bili loši pa da su zato tamo. Čuli smo nekoliko priča i o udomiteljima, te da ti pokušaji, barem kod njih, rijetko kad imaju dobar završetak . Obično ih vrate u dom jer ili žele malu djecu, ili… Ponekad jednostavno nema opravdanja. Bez obzira što možda imaju manje materijalnog nego drugi, oni uvijek imaju jedni druge kada god im je teško, kada god im treba prijatelj.

Bilo je to lijepo popodne koje ću sigurno dugo pamtiti, a neke lekcije koje sam tada naučila,  ostat će mi vjerojatno za cijeli život. Neizmjerno smo zahvalni što su nam pružili priliku da dođemo k njima u posjet i steknemo nove prijatelje. Nadamo se da ovo nije naše posljednje druženje.

Franka Činkl, 8.a