djed je krivac za sve
Mihaela Lazić (18) mogla bi biti već treća naša bivša učenica košarkašica koja bi trebala u Ameriku na studij uz igranje košarke. O tom svom snu nam je pričala kada je bila Zvijezda Meteora u svojoj generaciji. Sada prođimo još jednom kroz kratku košarkašku pustolovinu s Mihom prije njezina odlaska u Ameriku.
Mihaela, s koliko si godina počela trenirati košraku?
Svoje prve košarkaške korake započela sam u trećem razredu osnovne škole u Školi košarke Tigrići. Dakle s devet i pol godina. Prvi trener bio mi je Bruno Štefanek koji i sada vodi Školu košarke. Ondje sam provela jednu godinu te sam nakon toga prešla u Ženski košarkaški klub Brod na Savi u kojemu sam već oko osam godina.
Što te najviše motiviralo?
Oduvijek sam voljela sportove, a za mene je broj jedan uvijek bio nogomet. Za mnoge klubove bila sam premlada da počnem trenirati. Nakon toga, na nagovor djeda, započela sam s košarkom. Dakle, djed je krivac za sve. Volim se natjecati tako da je sport bio baš za mene. 🙂
Za koje si sve klubove igrala?
Do sada sam bila službena igračica jednog kluba – ŽKK Brod na Savi. Igrala sam brojne godine za mlađe uzraste, a sada već četvrtu godinu igramo prvu ligu.
Igrala si kratko vrijeme u Mađarskoj? Zašto si se vratila?
Što se tiče PINKKA, mađarskog kluba iz Pečuha, tamo sam provela dva mjeseca trenirajući. To je bio moj prvi pokušaj u inozemstvu, ali budući da se dogodio problem u vezi službenih klupskih papira, a ja sam bila maloljetna, bila sam primorana napustiti klub. Dakle u PINKKU nisam odigrala niti jednu ligašku utakmicu.
Kojeg igrača voliš najviše gledati i zašto?
Općenito volim gledati mušku i žensku Euroligu, a NBA je drugi svijet. Euroliga pruža gledateljima zanimljivost, ali posebno mi se sviđa jer gledajući mogu puno naučiti. Europska košarka se više igra glavom dok je NBA liga prepoznatljiva po fizikalijama igrača. Baš ju zato i volim! Dakle uživam gledajući obje lige, a od NBA igrača istankula bih Stephen Currya i Kyirie Irvinga, igrače Golden Statea i Boston Celticsa. Oba igraju na poziciji razigravača kao i ja, stoga želim što više naučiti od njih. Imaju izvanredan repertoar driblinga i šuta tako da je pravi gušt ugledati se na njih.
Čega si se sve morala odreći kako bi postala izvrsna igračica? Kakva ti je svakodnevna prehrana?
Ako želiš postati profesionalac, tako se moraš i ponašati, tako moraš živjeti. Puno toga sam se morala odreći kako bih uspijevala uskladiti srednju školu i treninge. Dok neki od mojih vršnjaka idu na zabave, uživaju dugo u noć, priušte si i poneki alkohol, ja sam za to vrijeme spremna za spavanje. To su stvari koje ja ne mogu raditi. Niti želim. Smatram da koliko god u nekim trenutcima bude teško, sve se to utrostruči u trenutcima kada pobjeđuješ na terenu. Kako napreduješ, gradiš se u igrača i osobu kakvom te čini sport; jačom, snažnijom, ne samo fizički, nego i psihološki. To su stvari koje su vrijedne odricanja. Često ne možeš na kavu s prijateljima, imaš trening. Kažu večeras je dobar film u kinu, ali žao mi je, imam trening. Najsretnija sam što takve stvari odbijam s lakoćom. Gušt mi je reći da moram na trening. 🙂
Što se tiče prehrane, ona jako utječe na život i igru sportaša. Mislim da ne moram ni nabrajati što to sve ne ulazi u obroke: osim što fast food, slatkiši i ostala visokokalorična hrana nisu dobri, isto tako, kako karijera postaje ozbiljnija, mnogi sportaši koriste planove prehrane gdje im piše točno što i kada trebaju jesti. Uz zdravu prehranu potrebni su i dodaci prehrani. Pa tako i ja, osim plana prehrane, koristim vitamine i minerale koji mi pomažu izdržati napore!
Koliko puta tjedno treniraš?
Tjedno imam devet do deset treninga. Svaki dan je ekipni trening navečer, a ja, budući da sam uvijek prva smjena, još imam dva do tri puta tjedno individualni trening nakon nastave. Ako želiš biti bolji, trebaš tako i trenirati!
Tko je najviše utjecao na tebe i bodrio te proteklih godina?
Kao što sam navela, moj djed bio je prvi korak ka mojim početcima igranja košarke. Moja obitelj, moja mama, tata i brat, moja baka te ostala šira obitelj, treneri i prijatelji daju mi neizmjernu potporu i izrazito su uz mene uz svaku moju odluku. Uz svaki uspon, svaki pad, oni su tu i bez njih ništa ne bi bilo moguće. Vjerno me prate svaku utakmicu te sam im jako zahvalna jer sama ne bih išla prema naprijed.
Što je tvoj cilj?
Moj cilj prvenstveno je razvijati se u dobru osobu. Što sam više u vjeri, što više osluškujem Boga i pokušavam pratiti njegov put, to mi je lakše. S košarkaške strane, oduvijek sam imala snove zaigrati u WNBA ili nekom vrhunskom europskom klubu! Svaki dan radim na tome! Ali jedini pravi cilj je dosegnuti svoj maksimum. Ništa više nije potrebno. Ako ga dosegneš, ne trebaš se nikada pitati jesam li mogao bolje, brže, jače. Nekome je vrhunac, odnosno maksimum na totalno drukčijem nivou od drugog igrača. Smatram da nemamo jednake predispozicije, ali zato trenirati možemo jednako. To je ključ sporta! Više radi, više će ti se vratiti!
Što očekuješ od Amerike?
Još uvijek nisam odlučila u kojem ću klubu nastaviti svoju karijeru. Vrijeme odluke se bliži, a ja se nadam da ću dobro odlučiti! Ima ponuda s američkih koledža, isto tako i nekih euroopakih klubova tako da opcije postoje. Treba biti pametan, a i imati sreće!
Imaš li poruku za poručila mlade sportaše?
Shvatila sam kroz sve ove godine treniranja puno stvari. Smatram da treba voljeti ono što radiš, davati sebe cijelog. Istaknula bih jednu stvar kao najbitniju: kad god je teško i misliš da ne možeš dalje, sve se čini besmisleno, NASTAVI DALJE . Kako god možeš, samo nastavi. VRATIT ĆE SE STOSTRUKO! Jer život je kao autocesta: vozimo se satima, a na kraju te čeka naplatna kućica koja sve naplati. Tako to biva u sportu. Koliko daš, toliko će ti se i vratiti!
Klara Rimarčuk, 8.b