Obogatili smo se posjetom Franjevačkom samostanu upoznavši fra Sinišu Pucića. U prvom dijelu razgovora s paterom predstavljamo rad Socijalne samoposluge.

Kako ste došli na ideju za pokretanje Socijalne samoposluge?

Kad sam živio u Rijeci, gradu koji je veći od Slavonskoga Broda te tako ima i puno više  siromašnih, napravili smo humanitarnu akciju Mladi protiv gladi u svim školama, riječkim. Prikupili smo toliko namirnica da smo u jednoj prostoriji postavljali police i zamislili da bude poput samoposluge. Zašto samoposluge? Zato što u takvoj trgovini sam biraš što ti treba. Razmišljao sam – zar mi jedemo samo dvaput godišnje za Božić i Uskrs pa tako samo za blagdane prikupljamo hranu za siromašne? Posramio sam se te činjenice. Nakon te akcije osnovali smo u Rijeci  Socijalnu samoposlugu uz pomoć gradskog poglavarstva. I dogovorili smo da jedna osoba može uzeti deset proizvoda. Nazvali smo to deset bodova. Ne može jedna osoba uzeti deset ulja, npr. Ako dođe netko s više članova obitelji, povećava se broj bodova.

Dolaskom u Slavonski Brod, prije dvije godine, svom sam gvardijanu predložio da u Franjevačkom samostanu otvorimo socijalnu samoposlugu po istom takvom modelu. Vi kao da ste znali baš ste srijedom došli k nama kad se puno ljudi ovdje okupi jer samoposluga radi srijedom od 8 do 12 sati. Danas je bilo već sedamdesetak ljudi.  

Kako odrediti kome treba pomoći?

Odlično pitanje. Mi ne možemo sada nekome tko nas nazove, tvrdi da je siromašan i nema hrane samo tako dati stvari. Danas nažalost to nije dovoljno jer netko može i lagati. Pomoć baš i nije da pada s neba! Ima ljudi koji i sami nemaju puno, ali daju pedeset kuna. Kad se prikupi novca, mi kupimo hranu. Naravno neki ljudi i doniraju hranu.

Svake srijede korisnici pokažu iskaznicu na kojoj piše njihovo ime i prezime te koliko članova u obitelji ima. To su ljudi koji imaju jedan dokument iz Centra za socijalnu skrb, preko tog Centra država pomaže ljudima koji su siromašni, a preko socijalne samoposluge mi ljudima dodatno dajemo hranu. Ili ih posjetimo kod kuće, vidimo kako žive.

Koliko ljudi dolazi po pomoć? Dolaze li djeca ili samo odrasli?

Dolazi oko 300 ljudi. Pola njih su samci, a ostali imaju članove obitelji. Imamo obitelji  s jedanaestero, devetero, sedmero djece. Mi onda u prosjeku to množimo puta tri i  prosječno je to otprilike 900 ljudi.

Uglavnom dolaze odrasli jer djeca ne bi mogla ponijeti toliku količinu stvari. Ne bi im bilo baš ugodno sjediti samima u velikim hodnicima čekajući svoj red.

Prikupi li se dovoljno za sve ljude koji trebaju pomoć?

Da, većinom se uvijek prikupi dovoljno. Nekada malo manje, nekada pak više, ali nikada nam se nije dogodilo da nemamo ništa za dati ljudima, a to je zato što nam pomažete upravo vi, mnogi ljudi koji nam uvijek pomognu prikupiti potrepštine.

Tko radi u samoposluzi?

U samoposluzi rade volonteri. To su ljudi koji besplatno izdvoje svoje vrijeme da bi pomagali. Četiri sata svake srijede. Neki od njih rade, a na poslu imaju dobre šefove koji im dopuste da srijedom rade u samoposluzi. Oni provjeravaju dokumente, dodaju stvari. Također njima pomažu i učenici klasične gimnazije u kojoj imamo Volonterski klub.

Mnogi od tih ljudi budu željni razgovora. Nemaju nikoga, sami su, nemaju se kome potužiti i ispričati kada im je teško. Onda jedva čekaju da dođu ovdje. Neki dođu sat ranije da mogu malo porazgovarati. Volonteri s njima razgovaraju. Bude tu i teških razgovora, suza. Puno im znači da mogu s našim volonterima ili s nama svećenicima razgovarati. Možda biste se začudili da nekome danas više od hrane treba razgovor.

Pokraj njih u naše pomagače ubrajamo i vas jer nam uvijek nesebično pomognete kad nam treba pomoć.

Lena Taborski, 5.b

(Nastavit će se…)